Priče za čitanje

Crni Audi vozio je neravnom cestom prema krajnjem odredištu – vili za odmor u Kringi  –  koja nije bila u najboljem stanju. I premda je Mina to uporno opravdavala ruralnim šarmom, Audi je često propadao u rupe, što je bilo popraćeno salvama Nikičinih psovki. Dan je bio siv, vlažan i nekako sumoran još otkako su krenuli iz Zagreba. Olovnosivi oblaci nadvili su se i nad malo istarsko mjesto prijeteći da će svaki čas izliti već danima nakupljenu kišu. Ni atmosfera u autu nije bila bolja od dana. Na putu su Mina i Nikica zastali na odmorištu Vukova Gorica gdje su dvije naručene kave popili u tišini. Zapravo je Mina inzistirala na ovom kratkom kasnojesenskom odmoru. Na kraju je popustio, premda se nije odvajao od mobitela koji mu se doslovno zalijepio za dlan. Ni dok je srkao kavu, nije podigao pogled s ekrana. Potom je na stol bacio zgužvanu novčanicu od pet eura i rekao Mini da je čeka u autu. Ona je prije puta svratila na wc i dok je prala ruke, vlastitom odrazu u ogledalu rekla...

Rana jutarnja svjetlost probija se kroz proreze na roletama u sobu u kojoj spavamo. Ja u svom krevetu, moj sin u onom dječjem, pored mene. Sve je nekako sivo pa ne mogu odrediti hoće li današnji dan biti oblačan ili sunčan. S obzirom na kasnu jesen, prije bih rekla da će uslijediti još jedan u nizu vlažnih, olovnosivih dana, kada najradije ne bih ni ustala. Ne želim ni znati koliko je sati. Protegnula sam se, zijevnula i okrenula na bok, povukavši za sobom i toplu, mekanu deku. Jedini zvuk koji čujem, uz poneki automobil koji u to rano jutro prođe cestom, jest ujednačeno disanje mog sina. Iznova sam počela tonuti u san, kad me prenulo kucanje na vratima. Bila sam bunovna pa ne znam je li mi se to samo učinilo ili sam stvarno začula kucanje. Sjela sam na krevet, protrljala oči, a moje su bose noge dodirnule hladan parket. Krenula sam mračnim hodnikom prema izlaznim vratima. Sve to vrijeme mislila sam tko bi mogao kucati tako rano. Čistačica stubišta možda? Žena koja očitava stanje plino...

Ana je tog zadnjeg dana u listopadu čekala autobus na polupraznoj stanici u centru grada koji će je povesti kući. Bilo je već kasno, vraćala se iz noćne smjene koju je i danas odradila konobareći za lovu kojom će platiti iznajmljeni studentski stan na periferiji grada. Kiša je lagano sipila, a magla je sve obavijala poput jedva vidljive koprene. Ljudi maskirani u vještice, mrtve ljude, mumije i zombije ispijali su alkoholna pića oslonjeni na šanku ili bauljajući po kafiću. Sa zidova je visjela paučina, u uglovima su gorjele svijeće, a na stolovima su se kesile ružne bundeve. Anu je umor u potpunosti oborio – jutros je odslušala predavanja na fakultetu (koji bi joj trebao osigurati bolju budućnost od ove koju trenutno živi; isto bi bila iza šanka koji bi se ipak zvao receptura) i potom odradila više od osam sati na partyju koji će još nastaviti duboko u noć. Sjela je na metanu klupu autobusne stanice, protrljala hladne ruke i navukla kapuljaču na glavu. Baš mrzi ovo kasnojesensko vrijem...

Bila je to jedna u nizu godina kada su zime bile prave zime, one hladne i oštre. Nekoliko dana prije Božića s prijateljima smo krenuli put Gračišća u Istri kako bismo vidjeli žive jaslice. Poziv smo rado prihvatili jer ionako bismo večer proveli kući, uz nezaobilaznu šalicu čaja koji bi zrak ispunio mirisom cimeta. Krenuli smo u prilično kasno popodne. Već je bio mrak, jer zimski su dani iznimno kratki, pa sam imala osjećaj kao da se cijelo vrijeme vozim kroz tunel. Cestu bi tek povremeno osvijetlili automobili iz suprotnog smjera ili ulična rasvjeta što u većim, što u manjim mjestima kroz koja smo prolazili. Uistinu je bajkovito bilo vidjeti usnule gradiće smještene na brežuljkastim uzvisinama, u kojima je svojom visinom dominirao crkveni toranj ukrašen svjetlećom zvijezdom repaticom. Nakon otprilike sat vremena vožnje iz smjera Rijeke stigli smo u Gračišće. Očekivala sam jednaki mir koji se nadvio i nad mjesta uz koja smo prolazili, a kad tamo – gužva, strka, nigdje mjesta za parkira...

Dogode se dani, uglavnom tijekom produženog vikenda, kada ste sa svojim živahnim sedmogodišnjakom prošli već par radionica, posjetili rođake i prijatelje s djecom, obišli trgovinu igračaka u kojoj je kupio još jednu u nizu figura mačaka, koje bi trebale zamijeniti onu pravu, kućnog ljubimca kojeg teško da će dobiti s obzirom da živimo u stanu. Pa se onda poslije ručka, nakon što je već po stoti put upitao a gdje ćemo danas , suprug i ja pogledamo i samo slegnemo ramenima. Naravno, suprug bi najradije legao na kauč i tako proveo svoje savršeno popodne. Ali ne može, klinac hoće van, negdje gdje je zabavno. Dok perem suđe i u glavi odvagujem odnos udaljenosti, troškova i zanimljivosti destinacije, na pamet mi, ni sama ne znam po koji put, padne idemo do Huma . Klinac pita gdje je to, suprug se baš okrenuo na bok u namjeri da malo odmori oko, a ja mu odgovaram da je to onaj najmanji grad na svijetu. Daaaaaaaaa , viče trčeći po dnevnom boravku. Ajde, Milane, diži se , obraća se ocu kojeg z...

Već godinama mjesečnu kupovinu ili špižu obavljamo, onako obiteljski, u obližnjem Trstu. Dobro, uz povremene dulje ili kraće prekide, ali uglavnom redovito. Razlog je vrlo jednostavan – kupovati u Trstu (a mnogi kažu i u Sloveniji) jeftinije je nego u Hrvatskoj. Ne bih ulazila u detaljne razloge zašto je tome tako – manji PDV, niža trgovačka marža, možda čak i namjera da ne želi baš svaka zemlja pljačkati svoje građane – ali zaista je povoljnije. Kako to izgleda u mojoj obitelji? Jer, odlazak u Trst, sve te pripreme koje prethode samom odlasku u kojih 75 kilometara udaljeni grad nisu se promijenile od mog djetinjstva. Uvijek i iznova, godinama unatoč, to jest doživljaj, a ne samo puka kupovina. Nekad smo u Trst odlazili po kavu, onu prženu u zrnu koju smo redovito kupovali u Cremcaféu na Piazzi Goldoni, Big Bubble žvakaće koje su se ne jednom znale zalijepiti po mojoj dugoj kosi, zatim po traperice, uglavnom na Ponte Rosso gdje smo, cjenkajući se, nastojali dobiti što povoljniju cijen...