Postovi

Iskrica

Slika
Kao i svakog jutra, Tea je duboko udahnula i pogledala u vedro nebo prije no što je odgurnula velika staklena vrata kroz koja je ušla u osiguravajuću kuću u kojoj je radila. Imala je osjećaj da je, umjesto doručka, pojela vreću kamenja koja sada nemilosrdno pritišće njezin želudac. Ulila je jutros u sebe dvije kave i krenula na posao. U liftu, okružena kolegama kojima se smješkala, pritisnula je tipku br. 3. Dugačkim hodnikom produžila je do svog ureda. Usput je iz automata uzela treću jutarnju kavu. Otvorila je prozor i uključila kompjutor. I sada samo mora izgurati još jedan u nizu nepodnošljivih dana. Zapravo, sav taj posao, klijenti, kolege, ma sve bi joj to bilo podnošljivo da nema – njega. Njezinog novog šefa. Dalibora. Tipa u srednjim četrdesetima, u bijeloj košulji, namjerno puštene dvodnevne brade – jer on je cool – čiju prisutnost, mislila je Tea zagledana u neku neodređenu točku ispred sebe, možeš namirisati u zraku jer, valjda, doma ima zalihu Givanchy Gentelmena . Nadasve ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Čežnja

Slika
Tog je popodneva nebo bilo oblačno. Kao da se nadvilo nad grad poput velikog poklopca ispod kojeg je vladala poprilična sparina. Ljeto je ionako već zakucalo na vrata. Oko četiri sata Anamarija je izašla iz ureda na poluprazno Korzo. Na današnji dan prije deset godina bilo je jednako toplo. I sunčano. Još uvijek može osjetiti dugačku zelenu haljinu cvjetnog uzorka koja se lijepi za njezine noge u svilenim najlonskim čarapama. Vjenčanje je bilo intimno, samo kumovi i roditelji. Svi su joj govorili da je predivna. Ona je samo bila neopisivo sretna. Nakon obreda, kada je skinula svoje čipkaste rukavice, a Marin stavio prsten na njezinu ruku i poljubio je, imala je osjećaj da je za sobom ostavila sve brige. Zrinka, njezina kuma, jedva je dočekala trenutak da vani zapali cigaretu. Kako nije imala kome, svoj vjenčani buket uručila je Marinovoj mami, već drugi put sretno razvedenoj. Večerali su u malom restoranu na obroncima Učke. Nakon svega, konačno, pred njom je bio život s čovjekom kojeg ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Sposobnost koju nemaš

Slika
Mirta je bila žena u srednjim četrdesetim godinama. Zapravo bliže pedesetoj. Iako su joj svi govorili da izgleda puuuuno mlađe , nije se baš tako osjećala. Godine su je sve više pritiskale i negdje na polovici životnog puta, kako je sama znala reći, oprostila se s mladošću, ali nikako da kaže dobar dan srednjoj životnoj dobi. Problemi s kralježnicom, od cervikalnog do lumbalnog dijela, bili su sve bolniji, vid sve lošiji, vene na nogama sve izraženije. Teško se mirila s činjenicom da stari i redovito je na lice, u dnevnoj beauty rutini, nanosila i retinol, i hijaluron, i ceramide, sve samo da prikrije te izdajničke bore oko očiju i na vratu. Davnih je dana diplomirala na jednom od fakulteta u svome rodnom gradu. Nije da je studij komparativne književnosti bio njezin prvi izbor – ona je tako silno željela upisati francuski i povijest umjetnosti – no ovaj zadnji rat tek je završio, siromaštvo je bilo i više nego sveprisutno pa je Mirta odabrala ono što ju je donekle podsjećalo na nikad ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Usud

Slika
Crni Audi vozio je neravnom cestom prema krajnjem odredištu – vili za odmor u Kringi  –  koja nije bila u najboljem stanju. I premda je Mina to uporno opravdavala ruralnim šarmom, Audi je često propadao u rupe, što je bilo popraćeno salvama Nikičinih psovki. Dan je bio siv, vlažan i nekako sumoran još otkako su krenuli iz Zagreba. Olovnosivi oblaci nadvili su se i nad malo istarsko mjesto prijeteći da će svaki čas izliti već danima nakupljenu kišu. Ni atmosfera u autu nije bila bolja od dana. Na putu su Mina i Nikica zastali na odmorištu Vukova Gorica gdje su dvije naručene kave popili u tišini. Zapravo je Mina inzistirala na ovom kratkom kasnojesenskom odmoru. Na kraju je popustio, premda se nije odvajao od mobitela koji mu se doslovno zalijepio za dlan. Ni dok je srkao kavu, nije podigao pogled s ekrana. Potom je na stol bacio zgužvanu novčanicu od pet eura i rekao Mini da je čeka u autu. Ona je prije puta svratila na wc i dok je prala ruke, vlastitom odrazu u ogledalu rekla...
Objavi komentar
Pročitajte više

San

Slika
Rana jutarnja svjetlost probija se kroz proreze na roletama u sobu u kojoj spavamo. Ja u svom krevetu, moj sin u onom dječjem, pored mene. Sve je nekako sivo pa ne mogu odrediti hoće li današnji dan biti oblačan ili sunčan. S obzirom na kasnu jesen, prije bih rekla da će uslijediti još jedan u nizu vlažnih, olovnosivih dana, kada najradije ne bih ni ustala. Ne želim ni znati koliko je sati. Protegnula sam se, zijevnula i okrenula na bok, povukavši za sobom i toplu, mekanu deku. Jedini zvuk koji čujem, uz poneki automobil koji u to rano jutro prođe cestom, jest ujednačeno disanje mog sina. Iznova sam počela tonuti u san, kad me prenulo kucanje na vratima. Bila sam bunovna pa ne znam je li mi se to samo učinilo ili sam stvarno začula kucanje. Sjela sam na krevet, protrljala oči, a moje su bose noge dodirnule hladan parket. Krenula sam mračnim hodnikom prema izlaznim vratima. Sve to vrijeme mislila sam tko bi mogao kucati tako rano. Čistačica stubišta možda? Žena koja očitava stanje plino...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lift

Slika
Ana je tog zadnjeg dana u listopadu čekala autobus na polupraznoj stanici u centru grada koji će je povesti kući. Bilo je već kasno, vraćala se iz noćne smjene koju je i danas odradila konobareći za lovu kojom će platiti iznajmljeni studentski stan na periferiji grada. Kiša je lagano sipila, a magla je sve obavijala poput jedva vidljive koprene. Ljudi maskirani u vještice, mrtve ljude, mumije i zombije ispijali su alkoholna pića oslonjeni na šanku ili bauljajući po kafiću. Sa zidova je visjela paučina, u uglovima su gorjele svijeće, a na stolovima su se kesile ružne bundeve. Anu je umor u potpunosti oborio – jutros je odslušala predavanja na fakultetu (koji bi joj trebao osigurati bolju budućnost od ove koju trenutno živi; isto bi bila iza šanka koji bi se ipak zvao receptura) i potom odradila više od osam sati na partyju koji će još nastaviti duboko u noć. Sjela je na metanu klupu autobusne stanice, protrljala hladne ruke i navukla kapuljaču na glavu. Baš mrzi ovo kasnojesensko vrijem...
Objavi komentar
Pročitajte više

Vino u Gračišću iz plastične čaše

Slika
Bila je to jedna u nizu godina kada su zime bile prave zime, one hladne i oštre. Nekoliko dana prije Božića s prijateljima smo krenuli put Gračišća u Istri kako bismo vidjeli žive jaslice. Poziv smo rado prihvatili jer ionako bismo večer proveli kući, uz nezaobilaznu šalicu čaja koji bi zrak ispunio mirisom cimeta. Krenuli smo u prilično kasno popodne. Već je bio mrak, jer zimski su dani iznimno kratki, pa sam imala osjećaj kao da se cijelo vrijeme vozim kroz tunel. Cestu bi tek povremeno osvijetlili automobili iz suprotnog smjera ili ulična rasvjeta što u većim, što u manjim mjestima kroz koja smo prolazili. Uistinu je bajkovito bilo vidjeti usnule gradiće smještene na brežuljkastim uzvisinama, u kojima je svojom visinom dominirao crkveni toranj ukrašen svjetlećom zvijezdom repaticom. Nakon otprilike sat vremena vožnje iz smjera Rijeke stigli smo u Gračišće. Očekivala sam jednaki mir koji se nadvio i nad mjesta uz koja smo prolazili, a kad tamo – gužva, strka, nigdje mjesta za parkira...
Objavi komentar
Pročitajte više